Trajna poluga i obveza razvoja

Povijest kazališnog života u Varaždinu ide ukorak sa svim društvenim, demografskim, političkim, gospodarskim, obrazovnim i drugim mijenama svoje neposredne okoline. Helmerova arhitektonska ljepotica svoj život duguje Varaždincima – zgrada je građena na njihovu inicijativu i njihovim novcem iz potrebe i želje da kazalište bude dio njihove svako­dnevice.

Kazališni život u Varaždinu
ima dugu tradiciju

Varaždin 19. stoljeća bio je, uz Zagreb, Karlovac i Osijek, nositelj napretka kontinentalne Hrvatske, koja je bila sastavni dio Habsburške Monarhije. Gospodarskim oporavkom obrtničkog i trgovačkog čvorišta nakon velikog požara 1776. i krize izazvane Napoleonskim ratovima (1790–1815) razvija se manufaktura pa bogati sloj načinom života oponaša plemstvo uključujući se u kreiranje svih segmenata gradskog života. Društveni događaji s neizostavnim zabavama s plesovima, salonskim večerima ispunjenim glazbom i poezijom, kazališnim predstavama, bili su svakodnevica viših slojeva.

Helmerov nacrt fasade zapadnog dijela kazališne zgrade

Kazališni život u Varaždinu ima dugu tradiciju; u Đačkom kazalištu isusovačke gimnazije zabilježeni su podaci o predstavama od 1636. do 1771. Igrane su na latinskom, u moralno-odgojnom duhu katoličke protureformacije. Polovicom 18. stoljeća, kada je Varaždin glavni grad, predstave su se održavale u plemićkim palačama u okviru čestih plesova i raskalašenih zabava mondenoga visokog društva.

Ukinuće isusovačkog reda 1773, potom veliki požar, potisnuli su ideju o gradnji kazališta. Od kraja 18. stoljeća njemačke trupe nastupaju u nekadašnjoj kapeli bivše marijanske bratovštine, 1825. pregrađene kao dio gimnazijske zgrade, a građanska kuća obitelji Mekovec pedeset je godina služila kao kazalište; ponajprije kao plesna dvorana, a u prilagođenom prostoru izvodile su se predstave. Drame i komedije te opere s vojnim orkestrom uglavnom su izvodile njemačke trupe. Nezadovoljstvo je raslo zbog kontinuiranih koncesija za korištenje staroga kazališta koje su dobivale njemačke trupe.

U duhu prosvjetiteljstva jačala je potreba stvaranja vlastitog književnog jezika, jer se do 1830. u javnoj upravi koristio latinski, a u svakodnevnom životu govorio se kajkavski uz njemački jezik. U Varaždinu i njegovoj okolici živjeli su ili često boravili poznati ilirci; Ivan Kukuljević Sakcinski, grof Janko Drašković, Ljudevit Gaj, Mirko Bogović i Metel Ožegović.

Prvi samostalni projekt slavnoga europskog kazališnog arhitekta

Zgrada današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu sagrađena je na prostoru nekadašnjega južnog varoškog grabišta. O njezinu podizanju svjedoči natpis uklesan na spomen-ploči na zidu glavnog stubišta: „Obćina slobodnog i kraljevskog grada Varaždina sazda godine 1873. Arhitekt Hermann Helmer iz Beča, graditelj J. J. Jambreščak iz Zagreba“.

Hermann Gotlieb Helmer (Hamburg, 1849–Beč, 1919), mladi bečki arhitekt koji će nakon izgradnje kazališta u Varaždinu, svojega prvog samostalnog djela, postati jedan od najvažnijih europskih arhitekata toga vremena upravo za kazališne, koncertne i druge kulturne građevine. U svojim je projektima primjenjivao historicizam, oponašajući građevne oblike renesanse, baroka i rokokoa. Zajedno s arhitektom Fellnerom na prostoru nekadašnje Austro-Ugarske i drugim europskim zemljama projektirao je 48 kazališnih zgrada i mnogobrojne druge javne građevine, među kojima su i kazališta u Rijeci i Zagrebu te zgrada Umjetničkog paviljona u Zagrebu.

Herman Helmer (1849–1919)

Gradnju varaždinskog kazališta po Helmerovu nacrtu vodio je J. J. Jambrišak (Karlovac, 1834–Zagreb, 1892), istaknuti član Kluba inžinirah i arhitektah, koji je sagradio brojne zgrade u zagrebačkom Donjem gradu te ljetnikovce na zagrebačkoj periferiji, od kojih je najpoznatiji Okrugljak.

Trodnevna svečanost otvaranja

Svečanost otvaranja novog kazališta započela je 24. rujna 1873. i trajala tri dana. Tom je prilikom načelnik, između ostaloga, istaknuo da „slogom rastu male stvari, a slogom da su i Varaždinci odasvud zanemareni i zapušteni, došli do osvjedočenja, da si moraju sami pomoći, pa su za malo vremena podigli dvije velike i krasne zgrade: gimnaziju i ovo kazalište.“. Bili su svjesni da su obrazovanje i kultura temelj razvoja grada. Visoki uzvanici potpisali su spomenicu te je stavljena zajedno s raznim novcem u kutiju u udubinu iznad stubišta, pokrivenu mramornom pločom. Zdravicama, ponajprije novoimenovanom banu Ivanu Mažuraniću, uz zvučnu kulisu domaćega građanskog orkestra te izvedbom Poturice Varaždinca Ivana Kukuljevića Sakcinskog, 25. rujna, s velikim je ponosom i ushitom najavljen novi i bogatiji društveni život Varaždinaca.

Ushit je bio kratka vijeka – njemačke trupe nastavile su sa svojim radom. Jedno je sagraditi zgradu, a drugo udahnuti joj život; okolnosti za stalno hrvatsko kazalište i kontinuirani program bile su jadne, ali nastojanja da se uz materijalne, društveno-političke i ine prepreke ostvari misija od gradnje i otvaranja nisu jenjavala. To se ostvaruje tek nakon Drugoga svjetskog rata.

Dug put do stalnog ansambla i repertoarnog kontinuiteta

Narodno kazalište August Cesarec u Varaždinu 1945. doživjelo je početak profesionalnog kontinuiteta s jasnim smjernicama nove prosvjetno-kulturne politike socijalističkog realizma. U razdoblju od izgradnje današnjeg kazališta do 1945. u kazališnom životu Varaždina ističu se pokušaji osnivanja stalnoga kazališnog ansambla (1898. i 1899), osnivanje i djelovanje Hrvatskoga dramatskog društva (1900–1915), osnivanje i djelovanje stalnog kazališta (1915–1925), osječke kazališne sezone od 1907. i djelovanje Društva hrvatskih kazališnih dobrovoljaca i Radničkog kazališta za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Plakat predstave Poturica I. K. Sakcinskog izvedene
na otvorenju kazališne zgrade 29. svibnja 1873.

Početkom 50-ih počinju pregovori za osuvremenjivanje interijera s arhitektom Aleksandrom Freudenreichom, no nije to bila samo adaptacija, već i nadogradnja istočnog dijela koja je trajala sedam godina te je bitno izmijenila Helmerov vanjski izgled zgrade, koji čini sliku varaždinskoga kazališta danas. Sredinom pedesetih uslijedit će i obnova ansambla s mladim profesionalnim snagama, uglavnom đacima Branka Gavelle, glumcima prve generacije zagrebačke Akademije. Plesna dvorana, koja je dotad tek ponekad služila kao koncertna dvorana, od 50-ih 20. stoljeća udomljuje isključivo koncerte i preimenuje se u Velika koncertna dvorana.

U repertoarnom smislu, umjetnički kontinuitet uspostavlja se 70-ih godina 20. stoljeća. Petar Veček 1976. postaje ravnatelj i ostvaruje niz režija koje su u potpunosti promijenile predodžbu o kazalištu. Drukčijim pristupom u interpretaciji teksta i radu s glumcem u stvaranju novog djela – predstave, Veček, uz redatelja Miru Međimorca, u Varaždinu s malobrojnim ansamblom kreira aktualno kazalište prepoznato u jugoslavenskim okvirima.

Od 1983. do 1986. traje druga velika obnova kazališta: saniranje i adaptacija kompletnog interijera, instalacija, izolacije, uvođenje plinskog umjesto grijanja na ugljen… Gledalište je smanjeno zbog izgradnje prostorija za komandne pultove (svjetlo i ton) te zbog proširenja pozornice i povećanja prostora za orkestar. Najopsežniji zahvat u eksterijeru bio je postavljanje bakrenog krovišta. Novom fasadom, obnova i gradnja privodile su se kraju 1989, uz još neke sitnije radove u unutrašnjosti.

Kazalište 1991. mijenja ime u Hrvatsko narodno kazalište. Devedesete godine 20. stoljeća, pod ravnateljstvom Marijana Varjačića, ostale su zabilježene kao repertoarno najplodonosnije u povijesti varaždinskog kazališta. Kritičar Dalibor Foretić 2000. piše da u Varaždinu vlada „izrazita stvaralačka napetost (...). Za mene je to u devedesetim godinama naše najrelevantnije kazalište.“ To je prije svega rezultat opsežne revitalizacije ansambla, angažiranje mladih redatelja, studiozno biranje pretežito hrvatske dramatike i revitalizacija kajkavskoga kazališta.

Temeljita obnova vratila je stari sjaj i modernizirala zgradu

Od 2006. ravnateljicom postaje Jasna Jakovljević, kojoj su od prioriteti bili temeljita obnova kazališne zgrade te ponovno uvođenje glazbenoscenskog repertoara, kao treći pokušaj u povijesti varaždinskog kazališta: od 1915. do 1922. te od 1948. do 1963. Kazalište je imalo stalni glazbeni ansambl. Nakon dobivanja statusa nacionalnog kazališta 2013. glazbenoscenska aktivnost pokušava se oživiti jednim ili dvama projektima godišnje u suradnji s gostujućim glazbenicima.

Novu upravu na čelu sa Senkom Bulić 2022, nakon završenoga većeg dijela obnove, dočekao je dovršetak radova u Velikom gledalištu, a obnovljena je Podrumska scena koja nosi ime Zvonimira Rogoza od 1981, a od 60-ih smještena je ispod glavne pozornice na mjestu nekadašnje mehanizacije okretne, tzv. rundbine. Još preostaje uređenje bivše Knjižnice i čitaonice Metel Ožegović u zapadnom krilu HNK-a u Varaždinu, Dvorane Petra Večeka, za koju je već napravljena projektna dokumentacija.

U različitim okolnostima, od nastojanja da pruži programski kontinuitet i postane središte društvenoga života u Varaždinu, do nacionalnog ugleda i europskih umjetničkih standarda, zgrada varaždinskoga kazališta o(p)stala je kao trajna poticajna poluga i obveza razvoja do danas i za buduće generacije. Zgrada varaždinskog kazališta 150. obljetnicu dočekala je obnovljena, a bogat dramski, glazbenoscenski i plesni program u punom gledalištu dostojan je oblik obilježavanja važnoga povijesnog trenutka.